I. B. Pavletić

Ivan Pavletić, rođen 25. lipnja 1864. u Zbjegovači, drugo je dijete Marijana Pavletića i Ane, rođene Stanković. Istog dana kršten je u crkvi Gospe Snježne u Kutini, župi koja se u to vrijeme protezala sve do rijeke Ilove. U dobi od 11 godina, u siječnju i veljači 1875. Ivan je iskusio bol siročeta, jer su mu u razdoblju od mjesec dana umrli roditelji, pa su zajedno, mlađi brat Vinko i starija sestra Ruža reorganizirali obiteljski život. Stric Vinko, čovjek pošten i ugledan u naselju Zbjegovača, preuzima vodstvo i sudbinu obitelji. Ivan, premda je pohađao osnovnu školu, posvećuje brigu stoci, vodi je na pašu i pomaže obiteljskom gospodarstvu. To je isto tako vrijeme razmišljanja o budućnosti, dok koristi trenutke samoće na obližnjim brdašcima i uzduž prelijepe doline rijeke Ilove. To su također mjesta mnogih bitki u prošlosti između Otomana i kršćanskih knezova: ljepote i povijesti, mjesta koja ujedinjuju urođeni vjernički osjećaj i pomažu Ivanu uzdizati molitve i snove k nebu.

Sudjelovanje u Euharistiji u Kutini, Gojlu i u Međuriću, omogućilo mu je dozrijevanje zauzetog kršćanskog poziva prema crkvenoj tradiciji. Napušta želju da postane liječnik, te uz pomoć strica prelazi u Kutinu, gdje izučava postolarski zanat. Ivan, u dobi od 14 godina, priznaje da mu ova promjena omogućuje svakidašnje sudjelovanje u Euharistiji i zadovoljavanje njegove vjerničke žeđi. Nakon završenog naukovanja prelazi u Križ, u radionicu majstora, a s 21 godinu odlazi na rad u Graz, radionicu u Mariahilfestrasse. Pohađa “Društvo katoličke radničke mladeži”, koje vodi mons. Wehr, a u prosincu 1885. privatno čini zavjet čistoće. Tu je upoznao mladića Alberta Müllera i s njim dogovara odlazak u Rim kako bi ušli u redovničku zajednicu. U lipnju 1887. Ivan se vraća u Kutinu: pozdravlja se s rodbinom, a svoj imetak ostavlja bratu Vinku.

O svojoj odluci da postane redovnik izvješćuje mons. Wehra i svog župnika Karla Pavčeca, a zagrebački nadbiskup izdaje mu pismo preporuke i Ivan preko Dalmacije stiže u Rim. 28. lipnja 1887. Ivan je primljen u Družbu Sinova Bezgrješne. Primio ga je sam Utemeljitelj, blaženi Luigi Maria Monti. Započinje vrijeme pripreme (postulatura). Cijenjen je zbog svojih ljudskih i vjerničkih sposobnosti, te kao osoba vrlo raspoloživa za služenje bolesnicima u bolnici Santo Spirito. Svi su cijenili njegove ljudske i duhovne kvalitete. 9. prosinca iste godine ulazi u novicijat i oblači redovničko odijelo Družbe. Sam otac Monti daje mu ime brat Bonifacije. Nakon trogodišnje formacije, koju je proveo studirajući Pravila redovnika oca Montija i njihovu duhovnost služenja bolesnicima i vršenja postolarskog zanata, u prosincu 1890. polaže prve redovničke zavjete. U Saronnu, u kući Matici (nedaleko Milana) vrši svoj zanat postolara i poučava o tom poslu siročad. Njegove stručne sposobnosti, a nadasve njegova duboka duhovna i ljudska osjetljivost, pomažu mladima rasti u vjeri, ljubavi i nadasve nadi u bolju budućnost. Po povratku u Rim 1892., brat Bonifacije vrši dužnost zamjenika učitelja novaka. 25. ožujka 1896. polaže doživotne zavjete i u lipnju ga Utemeljitelj imenuje učiteljem novaka. Godinu dana kasnije, 4. studenog 1897. umire u Rimu od tuberkuloze u dobi od 33 godine. Sluga Božji brat Ivan Bonifacije Pavletić (službeno proglašen u Rimu 13. svibnja 2016.) za života i nakon smrti priznat je kao svetac i taj glas traje sve do naših dana.

Od klanjatelja Euharistije, štovatelja Bezgrješne i svetog Josipa, poslušnoga duhu i slovu Pravila života Sinova Bezgrješne, brat Bonifacije je definiran kao uzor evanđeoskog života, jer je znao prenijeti na malene i na mlade redovnike svoju duhovnost čovjeka, posvećenost Bogu i bližnjemu. Samu struku postolara stavlja u službu bolesnika i siročadi, izrađujući cipele za svaku potrebu. Molitva mu otvara viziju dobra, a njegov kratki život je neprestano nastojanje da bude bolji on sam i drugi, primjenjujući u svakom djelovanju ljubav. Slika cipela, koje treba ili popraviti ili napraviti, neka bude znak svima koji žele hrabro i zauzeto živjeti Evanđelje s uvjerenjem i vjernošću. Brat Bonifacije danas se predstavlja kao lik koji je aktualan u življenju blaženstva: siromaštva i jednostavnosti duha, dok nastoji otkrivati dubinsko dobro srca i uma. I s pravom “… naš je brat Bonifacije kao onaj biser koji je pronađen. Negdje je bio zakopan u našem sjećanju, u našem srcu. On je sada pronađen, njega smo izvukli iz zemlje i želimo da nam svijetli, da svijetli svojoj Kutini, da svijetli našoj Hrvatskoj i ponosni smo da taj biser prepoznaju njegova braća ovdje u Rimu. Poći ćemo svojim kućama s jednim novim zadatkom, s jednom novom dužnošću da promičemo štovanje brata Bonifacija.” (Kard. Josip Bozanić prigodom prijenosa posmrtnih ostataka – Rim 28.09.2008.).