Prvi spomen Kutine

Kutina se prvi put spominje 1265. godine u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., a župa i župna crkva 1334. godine u Statutima Zagrebačkog kaptola na popisu župa Čazmanskog arhiđakonata. Ono što je sigurno jest da je župa mnogo starija i spada u red onih župa za koje kažemo da postoje „od pamtivijeka“. Prvi spomen župe, 1334. godine spominje župnu crkvu Svih svetih i kapelu sv. Katarine u Kutini. Jedna od tih dviju crkava stajala je na mjestu današnje župne crkve, no ne može se sa sigurnošću reći koja. Za crkvu sv. Katarine znamo da je 1429. godine bila župna crkva, a župnik joj je bio Nikola Grgurov.

Prodor Turaka i pustošenje Moslavine

Iako znamo za imena nekoliko kutinskih župnika iz 15. i 16. st., nije moguće reći više informacija o župi i zbivanjima u njoj. Zna se da je župa „od pamtivijeka“ pripadala Čazmankom arhiđakonatu i da je stanovništvo u cijelosti bilo rimokatoličke vjere. Sve do prodora Turaka na ova područja, čitava je Moslavina bila gusto naseljena, čemu je svjedok veliki broj župa u popisu Zagrebačkog kaptola.

Tijekom turske vladavine kutinska je župa do temelja opustošena, a stanovnici su napustili svoje domove, odvedeni u zatočeništvo ili, manjim dijelom, prihvatili islam. Tek je neznatan broj katolika na tom području uspio preživjeti osmanlijsku tiraniju i sačuvati vjeru svojih predaka, a od nekadašnje velike zidane župne crkve nakon izgona Turaka ostaje samo ruševina. Sve ovo govori nam da o postojanoj i trajnoj djelatnosti župe nije bilo moguće razmišljati. Svećenici su se među raspršenim pukom vrlo rijetko pojavljivali te nerijetko odlazili na sigurnija područja pred opravdanim strahom za vlastiti život.

Izgon Turaka i početak župe Kutina

Nakon izgona Turaka započeta je organizacija redovitog crkvenog života. 1669. godine obnovljena je župa u Osekovu i tada je Kutina, kao filijala Osekova, spominje prvi put nakon izgona Turaka. U to vrijeme ondje je postojalo malo mjesto za bogoslužje – nezatvoreni prostor s oltarom na kojem se nalazila slika Gospe Snježne. Godine 1701. u zapisniku Kanonske vizitacije nalazi se popis stanovnika Kutine, Repušnice i Husaina. Iste godine je unutar ruševina stare crkve (velike srednjovjekovne crkve koja se tu nalazila prije turske najezde) sagrađena drvena kapelica. Spomenuta kapela blagoslovljena je na svetkovinu Presvetog Trojstva iste godine. Vizitator Branjug koji je kapelu pohodio 1715. godine spominje sliku Gospe Snježne koju je kapeli darovao Šimun Stuparić, župnik i dekan u Ivanić Gradu. Slika je sačuvana i do danas se nalazi u sakristiji crkve – ona je prema tome najstariji umjetnički predmet koji posjeduje župne crkva.

Dokument o ponovnom utemeljenju župe u Kutini nije sačuvan i točan datum njezine obnove nije moguće ustanoviti. Arhiđakon Grgur Paravigić obišao je arhiđakonat 1710. Godine te zbunjujuće naslovio zapisnik kanonskog pohoda Kutine: „Kutinska župa, novo podignuta ili bolje koju se ima podići u čazmanskom arhiđakonatu“. Nije jasno zašto je gornjim naslovom vizitator Paravigić  doveo u sumnju osnutak župe u Kutini jer u svom zapisniku vizitacija sadrži sve točke koje se nalaze u zapisnicima ostalih župa. Tu je župna crkva na „cirkvenom berdu“. On ju pak naziva „za sada župna“, a u daljnjem tekstu je zove crkve ili kapela. U njoj je oltar, u njoj se čuva euharistija i sveta ulja. Župni stan je četvrt sada udaljen od crkve u „donjem naselju zbog straha od razbojnika“. Štoviše, isti vizitator nabraja sela koja pripadaju župi: Kutina s 55 kuća, Repušnica 25, Husain 18 i Ilova sa 16 kuća. Prema ovom zapisniku ne bi trebalo sumnjati daje župa tada postojala. Međutim, zašto je vizitator Paravigić u naslovu njezino postojanje stavio pod upitnik, ostaje nejasno?

Paravigić je daljnju pomutnju unio navodeći podatke o kutinskom župniku. Govori da župničke ovlasti vrši Mihovil Gotla, napominjući da je grub čovjek, a „još grublji župljani boljega ni ne zaslužuju“. Upućuje zatim na ono što je za njega napisao dok je bio župnik u Tomašici – Varaždinac, star 36 godina, svećenik 10 godina, više pustolov nego svećenik…

Mnogo više svjetla na stvarni početak postojanja kutinske župe daje zapis na početku matične knjige vjenčanih i krštenih 1706. godine. Na prvoj stranici ove matice na latinskom jeziku piše: „Za presvijetlog i prečasnog gospodina Martina Brajkovića, sretnog gubernatora crkve i biskupije zagrebačke, prečasnog gospodina Jurja Funteka, čazmanskog arhiđakona i kanonika zagrebačkog, velečasnog gospodina Šimuna Stuparića, podarhiđakona čazmanskog i čazmanskog kanonika tada župnika ivanićkog, ja Stjepan Blažević, u dobi od 49 godina, svećeništva 25, filozof i moralista zagrebačke gimnazije došao sam u Kutina za djelitelja sakramenata godine Gospodnje 1706. dana 5. svibnja.“. Na unutarnjoj stranici omota zapisano je: „Knjigu krštene djece za kutinsko župu kupio sam ja Stjepan Blažević u Zagrebu 1706. godine za 13 groša crkvenog novca“. Ne zna se kada je formalno uspostavljena kutinska župa, ali je posve sigurno govoriti o tome da je dolaskom Stjepana Blaževića 5. svibnja 1706. stvarno počela postojati.

Gradnja crkve, župnog stana i zajednice

Blažević je umro početkom 1715. godine, a naslijedio ga je Nikola Levak (1715-1733.). Na novoj je župi trebalo sve podignuti iz temelja – crkva, župni stan – a dakako i formirati župnu zajednicu s doseljenim stanovništvom. Prva polovica 18. st. bila je vrijeme obnove. Neposredna ratna opasnost od Turaka je prošla, ali prilike još uvijek nisu bile takve da se moglo mirno živjeti, dok su gospodarske prilike bile veoma teške. Mjesto gdje je stajala župna crkva bilo je samotno, nenastanjeno, pa je župnik od straha pred razbojnicima morao stanovati u naselju uz glavnu cestu. Carska komora u Beču koja je u to vrijeme imala patronatsko pravo nad kutinskom župom, dodijelila je župniku za nadarbinu 28 jutara zemlje oko crkve i vinograd na Novom brdu. Car Karlo V. 1738. godine kutinsko gospoštiju predao je (zapravo vratio) grofovima Erdody, na koje je tada prešlo i patronatsko pravo nad župom.

Kad su se prilike djelomično primirile, počelo je naseljavanje „crkvenog berda“. Župnik Levak je već 1720.. godine na mjestu današnjeg župnog dvora dovršio župni stan, dok je župno dvorište bilo ograđeno poput kakve utvrde, kako je zabilježio vizitator. Već 1729. godine Levak je započeo s gradnjom nove župne crkve koja ja imala zvonara i već se redovito zvonilo tri puta dnevno na pozdrav Gospi, a od 1732. godine župa bilježi i orguljaša.

Tijekom 18. st. broj župljana neprestano se povećavao i formirala su se nova sela. Koncem istog stoljeća u župi se uz Kutinu, sjedište župe, spominju: Repušnica, Husain, Batina, Ilova, Zbjegovaća, Šartovac, Kutinica i Čaire. Godine 1830. U župi je živjelo 3715 duša. Župnik Pavčec u spomenici 1887. godine piše da su se na području župe počeli naseljavati Nijemci, Česi, Madžari, Zagorci, te da se broj žitelja povećao. U to vrijeme započinje i naseljavanje Kutinske Slatine. Na prijelazu iz 19. u 20. st. župa je imala već 4366 duša te je bilježila četiri groblja: Kutina, Gojlo, Čaire i Kletište.

Župa nakon Drugog svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskog rata Kutina se počela širiti vrlo brzo, dok su se sela počela smanjivati. Kutina je 1931. godine imala 3540 stanovnika, da bi 1948. godine broj narastao na 4631, a 1981, godine na 10997 stanovnika. Prema Šematizmu iz 1939. godine župa je imala 8715 duša, a 1966. godine 12500 katolika od 13800 stanovnika. Na poticaj župnika Željka Slonjšaka, zbog veličine župe, najprije je 1976. godine osnovana župa sv. Nikole Tavelića u Repušnici, a dvije godine kasnije i župa Prečistog Srca Marijina u Ilovi kojoj pripadaju Ilova, Zbjegovača, Batina, Gojlo i Husain. Godine 2001. osnovana je župa u Kutinskoj Slatini kojoj su pripala sela Kutinska Slatina, Šartovac, Katoličke Čaire, Kletište, Selište.

Tako sada na području nekadašnje kutinske župe postoje četiri župe; Kutina, Repušnica, Ilova i Kutinska Slatina.

Župa danas

Kutina je 2009. godine uključena u ponovno uspostavljenu Sisačku biskupiju. Župa BDM Snježne – Kutina broji 10ak tisuća vjernika. U župi djeluju časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove koje su angažirane u školskom vjeronauku, župnoj katehezi i ostalim župnim aktivnostima. Uz samostan Klanjateljica Krvi Kristove u župi se nalazi Družba sinova Bezgrješne, kojoj je pripadao sluga Božji Ivan Bonifacije Pavletić iz Zbjegovače kršten u župnoj crkvi BDM Snježne u Kutini. Družba vodi skrb o bolesnima i nemoćnima i to ponajviše putem „Zaklade Ivanova kuća“ (ZIK) koja s desecima školovanih volontera skrbi za osobe oboljele od demencija, a osobito od alzheimera.